Osnovna škola Čakovci

Tradicionalno u tjednu Međunarodnog dana obitelji obilježavamo Dan škole pregledom radova učenika koji su obilježili ovu školsku godinu. Pročitajte iznimne literarne radove naših učenika Elle-Rebece Bataković i Jakova Kujundžića i uživajte u panou s temom Ljepota pisane riječi koji su uredili učenici zajedno s učiteljicom Ana Marijom Zulić.

GDJE SE KRIJE LJEPOTA?

Ljepota - jedna riječ koja je danas toliko važna baš svima. O ljepoti se da raspravljati. Kada govorimo o ljudskoj ljepoti, vjerujem da je ona subjektivna. Ja možda mislim da su plave oči odraz ljepote, a netko možda vjeruje da su to zelene ili pak smeđe oči. Svatko od nas je drugačiji i vjerujem da nas to čini tako jedinstvenima i tako lijepima.

Ljepota ne mora uvijek biti nečiji izgled, naprotiv, ljepotu se može naći u nečijim lijepim riječima, u njegovu izražavanju, njegovu stasu ili zvuku njegovog osmijeha. Pretpostavljam da svi imamo neke standarde ljepote, priznavali to ili ne. U dobu kada postoje društvene mreže kao Instagram, Facebook, itd., vjerujem da smo se svi ponekad znali uspoređivati sa slikama koje tamo vidimo. Ja sama znam da sam to radila, a znam da su to činili i moji prijatelji. Tu dolazimo do jedne loše stvari koju ja nazivam – „standard ljepote“. Znat ćete o čemu pišem kad vam pojasnim. Za žene je to vitko tijelo, glatka, sjajna kosa, pune usne, lijepe, velike oči; mogu beskrajno nabrajati. Svi smo vidjeli one fitness trenere koje izgledaju savršeno – ali to nije uvijek tako. Ne mora ljepota uvijek biti jedna stvar, niti mora biti neki ideal. Ovo će možda zvučati malo otrcano, ali ljepota se krije u nama samima. Nije ona vanjska, naravno, može biti i vanjska, jer vjerujem da svi imamo specifičan tip ljepote i da nitko za sebe ne bi trebao misliti da je ružan. No, samo gledajući naše različitosti, naše interese, naše hobije, kako nam oči počnu svjetlucati kada govorimo o nekoj temi koja nam je draga srcu. To je ljepota, tamo se ona krije.

Ljepotu treba nalaziti u malim stvarima, u onima o kojima možda ne razmišljamo svakodnevno. Treba uzeti jedan trenutak svaki dan i razmišljati o tome kako smo svi mi stvoreni savršeno, do zadnje molekule DNA, i da se naša ljepota ne krije – ona svaki dan izlazi na vidjelo pred stotinama ljudi. To je nešto što smo možda zaboravili, nije više norma biti samopouzdan i reći si:„Pa da, ja sam baš lijepa osoba! Imam lijepe oči, a moji prijatelji mi uvijek kažu kako sam brižna!“ ali svakako bi trebali to početi raditi. Dobro, shvaćam i ja da je nekim ljudima to teško. Možda oni nemaju isto mišljenje kao i ja, možda se za njih ljepota krije u biljkama, u prirodi oko nas ili u životinjama. Možda je njima jutarnja rosa najljepša stvar na svijetu, a možda vole popiti čaj na svom balkonu i promatrati ptice kako cvrkuću. I to je jedna vrsta skrivene ljepote!

Što pokušavam reći – ljepota je skrivena svuda oko nas, u nama, u malim stvarima, pa i velikim. Neće svatko imati istu definiciju ljepote jer ona ni nema definiciju. Ona je sve što nas razveseli, sve što nas nasmije, sve što nam se prigrli srcu. Ja mislim da je to baš tako i savršeno. Ipak, nije ljepota neka linearna jednadžba da ju riješimo, ali možda je baš ljepota i u tome što nije.

ELLA-REBECA BATAKOVIĆ

8. razred

Mentorica: dr.sc. Ana Marija Zulić, prof.

MI MIJENJAMO SVIJET

Mobitel, računalo, laptop. Poslijednjih nekoliko godina sve se vrti oko te tri riječi. Tko će imati bolji mobitel? Čiji će mobitel imati više kamera? Tko će imati najbolju marku? Sve to je zaokupilo naše društvo i općenito cijeli svijet. Tvrtke se natječu tko će proizvesti bolji proizvod i staviti veću cijenu, a mi ljudi tko će kupiti bolje.

Ranije, u mladim danima naših baka i djedova, ništa nije bilo isto. Niti su imali tehnologiju kao mi danas, niti su imali potrebu za njome. Kada su se trebali nešto dogovoriti ili napraviti projekt za školu, prošetali su do prijatelja ili su ga nazvali kućnim, odnosno fiksnim telefonom. Aktivnosti za školu odrađivale su se u školi i to je ujedno bila i jedina komunikacija s nastavnikom. Nije bilo učenja putem pametnih telefona. Jedini izvori znanja bile su knjige, enciklopedije, novine… Pokušavam zamisliti kako bi bilo da ja ili netko od mojih prijatelja danas mora provesti tjedan ili mjesec dana na način kako su živjeli naši stari. Rijetko tko bi uspio u tome. Toliko smo vezani za tehnologiju i to od malih nogu da ne znamo drugačije. Primjećujem da se i stariji, naši roditelji i učitelji sve više oslanjaju na tehnologiju. Mnogi to smatraju nekom vrstom ovisnosti i lošom navikom, što i jest.

Treba razmatrati i drugu stranu priče. Danas se nigdje ne može otići bez mobitela. Tko još koristi kartu na papiru i pomoću nje se snalazi u nekoj stranoj državi? Rijetko tko, gotovo nitko. Primjerice, kako bismo mi posljednje dvije godine pratili nastavu koja se odvijala „online“ da nismo obrazovani u smislu tehnologije. Naše bake i djedovi jednostavno nisu naviknuti na ovakav način života. Neki se snalaze u novoj tehnologiji, a mnogi od njih baš i ne. Mogu navesti primjer mojih baka koje se izvrsno snalaze na pametnim telefonima. Obje žive daleko od svoje djece i unuka i mogu reći da su bile prisiljene naučiti se njime služiti.

Mislim da je to sve normalno s obzirom na vrijeme u kojem se nalazimo. Što vrijeme više odmiče, tehnologija će se sve više razvijati. Ne samo u smislu telefona i laptopa, već će mnogi roboti zamijeniti nas ljude i naša poslovna mjesta. Mi ćemo našoj djeci prepričavati kako je to bilo u naše vrijeme, oni svojoj i tako u krug. Ne treba ovo naše vrijeme smatrati lošim i uvijek razmišljati na način da to loše utječe na nas i naše mentalno zdravlje. Sve što je u granicama normale, nije štetno. I trebamo zapamtiti da mi mijenjamo svijet, ne on nas.

JAKOV KUJUNDŽIĆ

8. razred

Mentorica: dr. sc. Ana Marija Zulić, prof.