Osnovna škola Čakovci

Dan Europe obilježava se 9. svibnja svake godine. Mi smo ga u našoj Školi obilježili sudjelovanjem na literarnom natječaju „EUROPA U ŠKOLI“. Ovogodišnja je tema bila „Vratimo vrijeme unazad,“ a sudjelovali su učenici 8. razreda. Literarni rad „Kad bih mogla vratiti vrijeme“  učenice Lee Lovasić bio je predložen za državnu razinu natjecanja. Čestitamo učenici i njezinoj mentorici Ana Mariji Zulić. Valja napomenuti da su na županijskoj razini sudjelovali i literani radovi naših učenika Jakova Kujundžića i Zoltana Ella čijem se uspjehu također radujemo. Evo, najuspjelijih literarnih radova:

KAD BIH MOGLA VRATITI VRIJEME
 

Eh … kad bih barem mogla vratiti vrijeme...

Kad bih vratila vrijeme unazad i našla se u vremenu u kojem su bili naše bake i djedovi, iskreno bih se začudila. U današnje se vrijeme nitko više ne druži kao prije. Prije su se svi igrali vani, na ulici ili igralištu. Igrali su razne igre, igre za koje mi danas nismo ni čuli.

Volimo si zamišljati prošlost i sadašnjost. Osobito rado to činimo kada nam bake i djedovi pričaju zgode iz svojega djetinjstva bez interneta, pametnih telefona ili društvenih mreža.

Oni su svoje slobodno vrijeme provodili vani, igrajući se s curama i dečkima. Ma, jednostavno su se družili u svako slobodno vrijeme. A danas? Strašno! Mi svoje slobodne sate, čak i dane, provodimo uglavnom na internetskim stranicama. Pa, zar nam ne bi bilo ljepše igrati se vani s prijateljima?! Ne bi li nam bilo ljepše da više radimo i pomažemo roditeljima, već ovako?! Beskorisno i besciljno!

Moj život bez tehnologije, tj. različitih uređaja jako bi me promijenio. Mišljenja sam da bih bila puno bolja u svemu. Trenutno ni ovako ništa osobito ne postižem, Nemam vremena ni za što, ne družim se puno s prijateljima, ne krećem se na svježem zraku, često sam umorna ni sama ne znam od čega ... Mislim da bih bez sve te tehnologije bila puno sretnija i zadovoljnija. Voljela bih da je danas sve kao kada su moji bake i djedovi bili mladi. Ta bi mi promjena puno značila.

Volim kada moja baka i djed prepričavaju svoju prošlost, kao što su školski nestašluci, druženja s prijatelji, razne igre koje su igrali (pravljenje lutkica od kukuruza, nakita od cvijeća, preskakanje gume, klikeranje i slično), pomaganje roditeljima, putovanja, selidbe, prve ljubavi itd... Bake i djedovi znali su i puno vremena provesti radeći na njivama.

U današnjem svijetu život bez tehnologije bio bi nezamisliv. Bez nje bismo, ne znam hoće li se i ostali složiti sa mnom, više izlazili u susret jedni drugima. Bez interneta smo uglavnom bez problema, jer ih internet često stvara. Danas se bake i djedovi ne znaju baš najbolje služiti tehnologijom. To je za njih nešto što je teško i nerazumljivo, pa čak i nešto čega se plaše. Njihov je svijet bio bolje i sigurnije mjesto bez društvenih mreža. Svijet je jednostavnije funkcionirao, a danas je u strahu.

Pitate se što je danas strah? Danas je strah maltretiranje preko društvenih mreža, sramoćenje putem raznih montiranih slika i fotografija, ogovaranje, nepoznate osobe s kojima se ljudi upoznaju preko interneta i onda se idu naći i to ne prođe dobro... E, toga prije nije bilo toliko.

Današnjem svijetu najviše nedostaje druženja pa su ljudi depresivni što nemaju prijatelje. A zašto? Zato što nemaju vremena za druženje. Previše su ovisni i opsjednuti uređajima i tehnologijom.

Kad bih se barem mogla vratiti u prošlost, u vrijeme kada je sve bilo drugačije i sporije, s puno više neposrednosti i iskrenosti. No, vrijeme brzo prolazi i sve se mijenja. I onda nas iznenadi ovaj virus koji je uspio zaustaviti cijeli svijet i podsjeti nas na vrijednosti zajedništva i iskrenoga razgovora. U svemu tome ima i nečega dobroga. Zar ne?

LEA LOVASIĆ

8. razred

Mentorica: dr. sc. Ana Marija Zulić, prof.
 

VRATIMO VRIJEME UNAZAD

Imam nekoliko vrlo ozbiljnih dvojbi. Vratiti vrijeme unazad ili ne. Druženje online ili u prirodi. Učenje online ili u razredu. Sve me to u poslijednjih godinu dana pati.

Tehnologija toliko brzo napreduje da nismo ni svjesni što nam koristi, a što šteti. Ja o tome mogu razmišljati jedino kao osmaš.

Mislim da bi učenici bez česte uporabe pametnih telefona bolje učili, bili bi pozorniji za vrijeme nastave i razmišljali bi o tome što nastavnici govore, a ne o nekim slikama ili općenito o internetu. Mislim da bi pronašli neku novu zanimaciju, a ne samo „visili“ na internetu. Vratile bi se neke stare igre i igrali bi se više vani s prijateljima „uživo“, a ne samo „online“. Također primjećujem da bi mnogo manje djece nosilo naočale koje su „dobili“ od računala i mobitela. Možda bi se čak kulturnije i ponašala, odnosno pristojnije govorila i pisala. Učenici svašta „pokupe“ na internetu.

Možda bi život bez interneta mogao biti i teži jer ne bismo odmah saznali neke nove vijesti. Informacije o nekim pojmovima i događajima morali bismo „tražiti“ u knjigama ili novinama. A dobro je poznato da većina djece ne čita novine, a ni knjige nisu svima bliske. Osim toga bez nekih uređaja, kao što je na primjer perilica, teže bismo održavali čistoću.

Dobra strana nekorištenja suvremene tehnologije s internetom je da bismo mogli razviti neke nove vještine koje ne ovise o tome hoće li se isprazniti baterija, jesmo li ponijeli punjač ili je li u blizini utičnica. Bili bismo neovisniji i slobodniji. Bili bismo pametniji i bolje bi se mogli snaći u nekim situacijama. Ljudi bi se više družili i u mnogim bi se poslovima udružili kako bi si međusobno pomogli jer ne bi mogli pronaći neke stvari, naučiti ili saznati kako treba nešto popraviti ili skuhati. Teže bi se snalazili ako bi negdje htjeli putovati ili otići.

Moji baka i djed nisu imali mobitele. Ako im je nešto trebalo pitali su mog ujaka da im pomogne ili da im nekoga nazove. Bakina prijateljica s kojom se družila imala je stari mobitel na tipkovnicu. Moja baka je koristila mobitel jedino kada je bila u bolnici na operaciji. Bez televizora ni ona ne bi mogla. Kako bi pratila serije ili mise?

Kako se vrijeme mijenjalo i donosilo mnoge nove izume, tako su moji djeda i baka nastojali prihvatiti ih. Kada su oni bili djeca, nije bilo ni struje. Mnogo su vremena provodili vani i igrali se s prijateljima. U selu su bile dramska i folkrolna sekcija gdje su se družili. Baka je pričala da su voljeli ići u crkvu na misu. Tada su se lijepo obukli i to im je bio kao izlazak. U selu je bio nogometni klub pa su se dečki okupljali na nogometnom igralištu.

Danas ljudi nemaju vremena jedni za druge dok su se prije udruživali u poslovima. Suvremeni ljudi često ne misle na druge već samo na sebe, a kada nekome pomognu žele time sebe uveličati.

Volio bih uzeti najbolji dio iz oba svijeta. I život u skladu s prirodom i suvremenu tehnologiju koja ga unaprjeđuje. Nije jednostavno, ali pokušat ću, još imam dovoljno vremena.
 

ZOLTAN ELLO

8. razred

Mentorica: dr. sc. Ana Marija Zulić, prof.