Osnovna škola Čakovci

Draga Anna,

dugo tako sjedim i razmišljam što bih ti pisala. Teško pronalazim riječi kojima bih izrazila svoje osjećaje. Žao mi je što je tvoj život završio tako brzo i žao mi je što sada ne možeš vidjeti koliko je tvoj dnevnik (tvoja Kitty) važan dio obvezne školske lektire u cijelom svijetu.  Znam da bi ti bilo drago vidjeti to, ali život je nekada jako okrutan.

Ja mislim da si ti bila jako hrabra. Kolikogod ti je bilo teško i kolikogod okolnosti izgledale beznadno, ti si se uvijek  nadala najboljem i nastojala živjeti život normalno koliko si to mogla. Najteže mi je bilo kad sam čitajući prvi dio knjige saznala da si imala sretno djetinjstvo, ispunjeno zabavom, druženjem s prijateljima, razgovorima s Harryjem, razmišljanjima o školi i svoji učiteljima. Prisjećala si se samo najljepših trenutaka, iako je već tada u Nizozemskoj vladao  nacistički režim.

Ja uvijek stojim iza toga da svako dijete ima pravo na djetinjstvo i na zabavu, tj. na život u kojem se ne mora brinuti ni o čemu drugom osim škole, svojih prijatelja i gdje će sutra otići s njima. Nažalost, tebi je to oduzeto. Ti si bila jako zrela i stvarno ti se divim jer ja ne mogu ni zamisliti kako je živjeti skriven u strahu, odjedanput se iseliti iz svog toplog doma u sklonište neznajući kada će te netko naći, neznajući kako su tvoji prijatelji i svi ostali koji možda nisu imali takvu sreću. Znam da si se u skloništu osjećala neshvaćeno i znam da je bilo teško bez prijatelja i s obitelji koja te kritizira,  ali ja ti samo želim reći da mi je tvoj dnevnik puno pomogao da shvatim kako je to tada zapravo bilo i kako je rat strašan.

Puno te pozdravlja i misli na tebe tvoja čitateljica Rebeca!

ELLA-REBECA  BATAKOVIĆ

8. razred

Mentorica: dr.sc. Ana Marija Zulić, prof.

Draga Anna,

pročitao sam tvoj dnevnik i ne mogu ni zamisliti sebe u sličnoj situaciji, kamoli istoj u kakvoj si ti bila. Za početak ti se na neki način želim zahvaliti jer mislim da je ovo jedan od rijetkih kvalitetnih prikaza kako je  zapravo izgledao Drugi svjetski rat. Oduzeto ti je djetinjstvo, igre sa svojim vršnjacima, smijeh… Sve to oduzeli su tebi, ali i svoj djeci koja su bila Židovi. Djela koja si činila da bi tvoja obitelj imala što jesti, da ne bi ubili tvoga oca, uistinu su vrijedna svega. Vjerujem da si, kao i sve djevojčice tvoje dobi, htjela imati dugu, lijepu kosu, lijepu odjeću i ostalo. Nisi ništa od toga imala. Tvoja sestra bila je mamina miljenica. Voljela si ju najviše, a toliko ti je smetala. Nitko te nije mogao razumjeti, niti htio shvatiti tvoje probleme. Osjećala si se u jednom trenu manje vrijednom, to sam primjetio kada si se žalila da majka više voli Margot nego tebe.

Kroz knjigu sam shvatio koliko besmislene želje i ideale mi ljudi danas imamo. Novi mobiteli, auti, markirana odjeća i sve to se uči djecu odmalena. Svi se sjete one izreke “zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu” kada su bolesni ili kada je netko njihov u  lošem stanju. Tvoje su želje bile skromne, a opet toliko velike, da završi rat i da živite normalan život. Izrazito si jaka psihički. Toliko proplakanih i neprospavanih noći i suze, samo zbog nečije mržnje i želje za istrebljenjem Židova, naroda, koji ni po čemu nije manje vrijedan od bilo kojeg drogog naroda.

Bila si zatvorena s još pet ljudi u sobici u kojoj mi, današnja djeca, ne bi izdržali dva dana, a ne mjesece i godine poput tebe. Ne bih htio da se ovo pismo oduži, a mogao bih  pisati satima. Nadam se da se nikada neću osjećati ili naći u situaciji u kojoj si ti bila.

Hvala ti, Anna, što si pisala svoj dnevnik. Hvala ti što se iz svake tvoje rečenice može nešto naučiti. Mi mlađi sigurno ne možemo tvoju knjigu shvatiti kao netko od trideset ili četrdeset  godina, ali sigurno poruku shvatljivu nama možemo izvući. Za kraj, mogu samo reći da svi ideali ovoga svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

                                                                                      Tvoj čitatelj, Jakov.

JAKOV  KUJUNDŽIĆ

8. razred

Mentorica: dr.sc. Ana Marija Zulić, prof.